ISTOČNI STARI GRAD GRADI NERASKIDIVE VEZE ČIJI TRAGOVI OSTAJU ZAPISANI ZA VJEČNOST

Prije dvije godine u Istočnom Starom Gradu na Hreši održana je prva promocija knjige  „Bezimeni čovjek“ autorke Milice Borovčanin,  a tim povodom održana  je i izložba slika Darka Cincara, omladinaca i mladih talenata koji kroz umjetničko stvaralaštvo na naljepši način predstavljaju svoju opštinu.

„Kada je prvi put došao prijedlog da Milica napravi svoju prvu promociju na Hreši, bez dvoumljenja sam dao odobrenje kao i pomoć za realizaciju događaja, jer smatram da ovakva djeca i omladina zaslužuju više prostora i prilike jer zaista predstavljaju na najljepši način mjesta iz kojih dolaze ili su jako vezani za njih, pa tako i samu opštinu Istočni Stari Grad“, rekao je načelnik Gašanović.

U znak zahvalnosti, za angažman vezan za promociju, Milica Borovčanin je napisala pjesmu koju je posvetila Opštini Istočni Stari Grad.

„Gledam svaki dan divne slike koje bilježe objektivi prirodoljubaca, među pejzažima Istočnog Starog Grada. Gledam i divim se… Prije tačno dvije godine, bila je promocija moje knjige ovdje i već dugo razmišljam kako da se odužim ovim planinskim visovima za najljepšu inspiraciju koju sam ovdje dobila. Pa pjesmom, dakako. Nije zalud rečeno ” Viju vuci po Vučijoj Luci”…   A noćas su stigli  i pod prozore budnoravanjskih kuća. No, u Budnoj Ravni, bio je budan jedino Garov, da pokaže zvanom i nezvanom gostu, kako se dočekuje u Starom Gradu… I eto, pod kućnim prozorom vučilanski vuci noćas satrše dobrog starog Garova, a otišao je kako je i živio… Na braniku sela“, rekla je Milica Borovčanin.

Garov na braniku sela

Još si tu, stari moj? Vidim te često

Onako zamišljenog, dugnute glave

Gdje ih gledaš onim svojim gar-očima,

Motreći bez riječi sa mjesta na mjesto.

I još čekaš da ti mahnu, da se jave,

Da k’o grom poletiš, a tuga te prožima.

Pa onda lagano, kako navikli ste,

Iskrzanim putem, dokle noge daju.

Do večeri tako, ne pravi se, znam te!

Na klupici ispod kuće bili biste

Dok komšijska pseta ne počnu da laju,

Što je znak da zvijezde već na nebu plamte.

Noću bi te samo sjenka odavala,

Neki lavež, tek da znaju da si budan,

A znali su, stari moj, znali sigurno.

I sama noć bi s jednim uhom spavala,

A ti dremljiv i zbilja pomalo čudan

Opet bio spreman da pohitaš žurno.

I kad god pogledam uzvisje nad dolom

Što se poput krova iznad sela diže,

Uvijek tvoje oči uperene k nebu

Domovinu staru gledaju sa bolom,

Kao da već znaju da zaborav stiže,

Da godine duge po brazdama grebu.

Još si tu, stari moj? Znam da bićeš sjena

Svakom, dok god se ijedna duša stara

Iskrzanim putem još sa štapom šeta,

Dok god iko živi, tvoja traje smjena

Dokle god tišinu dim iz kuće para

Tvoja vjerna služba za tebe je sveta.

Čuvaj mi ih, dobri druže moj, čuvaj ih

Lavežom i srcem, kao dosad što si.

… I u tihoj noći ne bludi do kasno.

Ponesi na branik i ovaj moj stih,

Kao što se privez na lančiću nosi.

Ti si svoga hljeba zaradio časno!

MB

( Pjesma nastala ovog ljeta na Vučijoj Luci)

„Nažalost, zamiru sela, uspavljuju se ravni, a preko ispucalih puteva navlači se koprena prašine… Kad već više nema Garova, nek bar stihovi ostanu na braniku, da čuvaju Stari Grad. Na stihove ni vuci ne smiju! “ zaključila je Milica.